Nakon skrnavljenja šehidskog groblja u Srebrenici došli smo do šokantnih saznanja i grozota kroz koje prolaze pojedinci. Donosimo svjedočanstvo jednog čovjeka koji je učestvovao u Genocidu and Bošnjacima.
“On je kako kaže pobegao iz grada, skrivajući se od zakona, ali nikada nije mogao pobeći od sebe. Kada bi pao mrak i tišina zavladala, njegovi snovi postajali su noćne more. Sanjao je oči tih ljudi, pune bola i straha, koje su ga pratile gde god bi krenuo. Svake noći, čovek iz sna bi mu prilazio sve bliže, izgovarajući jedino: „Zašto?“
Isprva je mislio da će se noćne more smiriti, ali one su postajale sve gore. Počeo je da izbegava san. Noći je provodio budan, zureći u plafon, ali iscrpljenost bi ga uvek sustigla.
Jedne noći, probudio se usred čudnog osećaja. Hladan znoj oblio mu je čelo dok je zurio u senke koje su se pomerale po sobi. Odjednom, osobe iz njegovih snova stajale su na kraju kreveta, gledajući ga tiho, ali prodorno. Počeo je da viče, ali glas mu se gubio u praznini.”
Ovaj čovjek još uvijek ne spava mirno iako je prošlo skoro 30 godina od događaja. Sada je oronuli starac i kada god pogleda svoje unuke boji se da ih ne zadesi nešto što je on zaslužio.